KOLUMBIJA – MUZO

Bog Ares u namjeri  da napuči zemlju stvori muškarca i ženu.
Kao jedini uvjet njihove besmrtnosti zatraži da ostanu vjerni jedno drugom. Kako to obično u mitovima biva, žena je bila nevjerna,
te im Ares oduzme vječni život. Nakon njihove smrti, bog se smiluje te ih pretvori u dvije stijene u čijim dubinama njihove suze postaše smaragdi.
Danas se te dvije stijene Fura i Tena od 500 i 850 metara uzdižu iznad rijeke Minero i čuvaju najveće svjetsko nalazište smaragada.

Smaragd je beril zelene boje koja ga razlikuje od ostalih berila zahvaljujući kromu i vanadju. Najkvalitetniji primjerci smaragda na svijetu vade se u
Kolumbiji u Muzu. Svatko tko zna malo više o smaragdima, znat će za Muzo rudine, te loše priče koje se vežu za njih.

Put u Kolumbiju

Jednoga dana poznanik Mr Milan, to jest čovjek kojemu sam u par navrata dao neke savjete pri kupovini dragog kamenja, pozvao me na kavu.
Nakon par rečenica sasvim neobavezno me je pitao „ jel si ti onako malo avanturističnog duha“.
Nisam ni u ludilu pomislio da ćemo par mjeseci nakon toga krenuti na put u Kolumbiju.

Nakon kratkog leta do Njemačke, u Frankfurtu smo se našli s našim suputnikom, njegovim prijateljem Señor Ilijom.
Kao čovjek koji se inače bavi osiguranjem i zaštitom osoba, te uz perfektno poznavanje španjolskog,
Señor Ilija ubrzo je postao naš stručnjak zadužen za sigurnost.  Ja sam dobio titulu stručnjaka za kamenje, a Mr Milan stručnjaka za kupovinu.

Poslije kraćega incidenta, gdje su mi dugim cijevima naoružani policajci oduzeli gemološku pincetu, zaputili smo se na 14 satni let do Kolumbije.
U avionu je nakon serviranja ručka Señor Ilija posudio nož koji se dobije uz jelo, za slučaj neželjenih situacija pri izlasku iz aerodroma.
Trenutačno je stanje u Kolumbiji znatno bolje nego prije par godina kada su otmice, uz smaragde i koku, bile jedne od glavnih ekonomskih grana.
Señor Ilija ipak tvrdi da se u južnoj Americi nikada ne smije previše opustiti.
Meni je osobno bilo interesantno da se u avionu uz hranu poslužuju  metalni noževi, dok pinceta spada u opasno oružje.

Bogota je djelovala kao poprilično lijep, čist i siguran grad, mada kako se približavate centru tako se situacija u svim aspektima pogoršava.  Dok se  u predgrađima  europskih gradova  možete očekivati svašta, ovdje tek kad dođete u centar vidite ružne strane 8 miliunskog grada.

Emerald market

U Bogoti smaragde možete kupiti na dva načina.
Prvi  je da odete u Emerald trade centar i izabrati nešto iz tridesetak dućana smještenih na tri kata.
Tu znate da ćete kupiti ono po što ste i došli, jedino je pitanje po kojim cijenama.
Drugi, malo riskantniji način, je da na Emerald street marketu okušate sreću.
Na dva mjesta u gradu srest ćete grupe od po desetak ljudi koji na ulici na
malim papirima nude svoje smaragde.
Kada pogledate ponudu,  primijetit ćete da se sada radi o trideset ljudi koji vam guraju svoje smaragde pod nos.
Ako  ih odbijete oni će i dalje vjerno hodati za vama, te vaditi nove i nove papiriće s novim vama neželjenim proizvodima.
Ponuda na ulici je stvarno velika, mada je poprilično teško na cesti odrediti o kojoj se kvaliteti kamena radi, te da li je i s čime tretiran.
Par puta nam je ponuđena čak i sintetika, a uočio sam i kamenje koje je dodatno bojeno s uljima (mada je skoro svaki kamen tretiran s uljem)
u koje je dodavana boja pa se takav kupljeni kamen može pokazati bezvrijedan.

Čičinkira ili tako nekako…

Trenutno iz Bogote na Muzo rudnike može doći svatko tko plati oko 800 dolara po osobi.
Za te novce ćete dobiti auto, šofera, osobno osiguranje i par čaša vode.
Mi smo ipak krenuli u svom aranžmanu te se lokalnim autobusom zaputili na 4 sata vožnje do Chiquinquire.
Chiquinquirá je mali, skoro pa turistički gradić , koji je za nas bio zadnja točka civilizacije na putu prema rudnicima.

Na interesantnu dobrodošlicu naišli smo u prvom hotelu, gdje su nam ljubazno objasnili da hotel  nije za strance nego samo za domaće goste.
Naravno da i taj gradić ima svoj mali ulični market smaragda s dva, tri prodavača smaragda upitne kvalitete.
Problem koji se javlja pri kupovini je taj, da svi od vas očekuju da ćete kupiti smaragde po višestruko višoj cijeni nego što vrijede.
Kao tri bijelca od kojih dvoje ne zna španjolski teško je bilo dokazati da nismo priglupi američki Gringosi koji su spremni iskrcati hiljade dolara za svaki bezvrijedni ponuđeni komad.
Potpuno bez daljnjeg plana, u potrazi za smaragdima, predložio sam da sudbinu potražimo u lokalnom kafiću.
Odluka se pokazala vrlo dobrom, pošto smo već nakon par piva uspjeli dogovoriti vozača do rudnika.

Put u Muzo

Nakon ugodnih par sati spavanja, po nas je u 4 sata ujutro došao vozač s velikim džipom u čijem je prtljažniku čučao čovjek.
Naš simpatičan vozač Hoze je objasnio da je u prtljažniku njegov rođak koji bi isto volio vidjeti rudnike.
Ne mogu baš tvrditi da je bilo ugodno sjesti po mraku u džip, gdje mi iza leđa sjedi nepoznat čovjek.
Señor Ilija je za svaki slučaj pripremio svoj nož iz aviona, koji će nam davati sigurnost na cijelom putu u Kolumbiji.
Na kraju se ispostavilo da je misteriozni čovjek sa zadnjeg sjedala stvarno Hozeov rođak, ali da je  usput i policajac u civilu te da sa sobom ima pištolj.

Nisam siguran dali je išao s nama da osigura Hozea od nas ili da nas sve skupa sačuva od nekog trećeg.
Nakon pola sata skrenuli smo s ceste na najgorji makadam koji bi si čovjek mogao zamisliti. Kada se počelo daniti situacija je postala zabrinjavajuća.
Osim što smo se suludo drndali, sad smo mogli i gledati  predivne provalije svuda oko nas. Kroz 3-4 sata ugodne  vožnje došli smo u Muzo,
mali gradić ili više selo, s par ulica.
Tu smo na ulici popili odličnu kavu dok nas je začuđeno gledalo par lokalnih mještana. Krenuli smo na zadnju trasu puta  kroz džunglu, sat i pol do rudnika.

Što smo bili bliže rudnicima na cesti se pojavljivalo sve više ljudi koji su išli ili se vraćali s kopanja.
Bili su to naizgled  poprilično prljavi radnici. Kuće u okolici izgledale su
užasno siromašne.
Najtužnije od svega je to da je taj kraj jedan od rudno najbogatijih mjesta na svijetu.
Po tom raskopanom makadamu, na dnevnoj bazi odlaze milijune dolara vrijedni smaragdi.
Naravno, što ne otiđe po cesti ode s helikopterima i avionima koji slijeću na
za tu svrhu napravljene tajne aerodrome u džungli.
Niti jedan od vlasnika rudnika nije se nikada sjetio da barem malo olakša život lokalnom stanovništvu.
Većina njih  radi u tim rudnicima, najvjerojatnije za mizernu plaću.

Prvo smo posjetili mali lokalni rudnik, čiji je vlasnik bio prijatelj našega vozača.
Ušli smo u stotinjak metara dugačak kop, gdje se pri kraju moglo primijetiti tragova pirita, kalcita i nešto malo berila.
Vlasnik je rekao da su do sada uspjeli naći par boljih primjeraka smaragda i naravno odmah nam ponudio partnerstvo pri otvaranju novog rudnika.

Nakon toga zaustavili smo se na rijeci potpuno crne boje koja
dolazi iz rudnika.
Na njoj su grupe ljudi  pokušavale naći smaragde, po stoti puta preokrećući isti šljunak.

Iznad crne rijeke nalaze se dvije male straćare, ispred kojih se rudarima prodaju piva i sokovi. Tu smo i mi sjeli i za par minuta okružilo nas je
tridesetak rudara koji su se gurali oko nas u cilju da nam ponude svoje smaragde. Drveni klimavi stol ispred mene u tren se pretvorio u riznicu od par
tisuća dolara vrijednih razbacanih smaragda.

Dok sam bio stisnut među rudarima i nadao se da me neće izdžepariti, pregledavao sam smaragde kojima su početne cijene bile u astronomsko velikim ciframa.
Uz nepoznavanje španjolskoga za svaku ponudu molio sam Mr Iliju da mi je prevede, pa da moj odgovor da ne lupetaju s cijenama jer nismo bogati Gringosi prevede nazad.

Kroz pola sata ovakvih teških pregovora bio sam kompletno umoran i imao osjećaj kao da me tuku, a ne da gledam smaragde.
Zamolio sam rudare da prestanu, da nam daju malo vremena da popijemo sok, ali ponude nisu prestale stizati, a stol je bio i dalje pun smaragda.

Povratak

Pobjegli smo iz kafića, a rudari su išli za nama do auta, i dalje nam nudeći smaragde.
Na povratku naša Honda nije još jednom mogla izdržati taj put te je odlučila prokuhati usred džungle.
Nakon što smo ustanovili da je ne možemo popraviti, Hoze je nazvao mehaničare iz prvog grada koji su već kroz dva sata na malom skuteru došli do nas.
Bili su to dva dečka od 18 godina koji su na brzinu skinuli kiler, sjeli skupa sa njim na skuterčić i rekli da se vračaju za par sati čim ga zakrpaju.
Mi smo dotad posudili lopate i krenuli na blatnu rijeku da okušamo sreću u traženju smaragda.
Naravno kroz dva sata kopanja nismo našli ništa.

Kada smo shvatili da se djeca mehaničari i uz svu sreću ne mogu vratiti još barem par sati a i u strahu da dočekamo noć u džungli stopirali smo mali džipić.
Ljubazan čovjek nas je odbacio uz par sati ugodnog drndanja do Muza.
Nevjerojatno,  ali uspjeli smo u Muzu naći posljednji javni prijevoz do Chiquinquire, ako bi se to uopće moglo nazvati prijevozom.
U malom kombiju bilo je stisnuto 11 ljudi.
Kada je kombi krenuo po toj divnoj cesti, bilo je neizvjesno hoćemo li
preživjeti taj put.
Señor Ilija je dva puta zamolio vozača da stane da bi mogao ići bljuvati.
Mr Milan i ja izmjenjivali smo mjesta u kombiju. Dok je jedan čučao drugi je bio naslonjen na sjedalo.
Tako smo  se barem malo odmarali od gužvanja u kombiju.

Mr Milan je govorio ako se ikad vratimo do Chiquinquire to je kao da smo se vratili do Zagreba.
Ipak smo uspjeli doći do Chiquinquire a od tuda je bilo lako vratiti se u Zagreb.


Komentiraj

MineralExpo | Međunarodni sajmovi dragog i poludragog kamenja
©2016